| MOJA PRIČA |
Zdravo dragi ljudi,
Moje ime je Ivana Švonja. Imam 24 godine i ovde sam kako bih vam otvorila srce i pisala tako da se vaša duša priseti sa kojom namerom je došla na ovaj svetp. Pisana reč je za mene oduvek bila najbolji prijatelj. Zato sam i odlučila da svojim pisanjem postanem najbolji prijatelj mnogima. Iako se sa mnogima koji čitaju moje tekstove i prate moj rad, možda, neću upoznati, ni sresti, moja duša će uvek znati da je nekome, nekada pomogla i to me čini prezahvalnom.
Rođena sam u Pančevu, odrasla u Vršcu, studirala sam Filološki fakultet u Beogradu (italijanski jezik, književnost i kultura) i sa svoje dvadeset i tri godine sam shvatila da je moja misija upravo otvaranje tuđih srca i oslobađanje kroz pisanu reč.
Biti umetnik, danas, je zaista zahtevno i teško, ali verujem da Bog ne greši i da mi nikada ne bi podario ovakav dar, a da ne zna da zaslužno i stoički mogu da ga nosim. Moj svet, u kojem je srce zvezda vodilja oduvek je vodio bitke sa svetom koji teži kontroli i sistematizaciji apsolutno svega, ali sam odlučila da ću ipak radije voditi bitke i braniti čvrsto svoju teritoriju, nego da se predam svetu koji bi ugušio život koji u meni diše. Danas, kada je veštačka inteligencija zamenila apsolutno sve, u svetu u kojem chat gpt ume da napiše izuzetan sastav, pa čak i knjigu, nastaviću da se borim i da pišem iz duše, jer znam, osećam i verujem da svaka duša ume da prepozna Boga u drugoj duši…
Kad mi je srce prvi put progovorilo
Prva iskra koja je zatreperela u grudima, dogodila se još u osnovnoj školi. Svima oko mene je nekako, uvek, bilo teško da odu u svet mašte i da izraze ono što se tamo nalazi, a moje srce je oduvek bilo portal između sveta mašte i sveta u kojem mi živimo. Uvek sam imala taj isti osećaj u grudima, dok je nešto prolazilo kroz tu ključaonicu i izlivalo se mastilom nalivpera na hartiji.
Do dan danas, ta iskra ostala je ista u mojim grudima. Pustila sam to dete u sebi da živi i da diše srcem…
Bila sam i ostala dete koje svoj mir, svoj svet tišine voli najviše, jer su to momenti kada moja duša dobija prostor da se izrazi. Reč je, kao što sam rekla, oduvek bila moj najbolji prijatelj. Pisanje me je iscelilo. Pronalazila sam sebe između stranica raznih notesa i moja najdublja osećanja odlazila su u svetove koji sve rado prihvataju, ne tražeči zauzvrat ništa.
Sa svoje dvadeset i tri godine napisala sam svoju prvu knjigu “Diši srcem“, sa željom da dotaknem što više srca, obgrlim ih iscelim. Moja jedina želja koju imam je da svet bude bolje mesto za sve nas, a to jedino može ako mi budemo bolji za sebe, dan po dan, korak po korak. Želim da svojim rečima, tekstovima i knjigama pomognem ljudima da pronađu onaj izgubljeni sjaj duše, mir koji je naše prirodno stanje, da povrate kreativnost, koja je naš jedini iskreni izraz i da ispišemo neke nove, lepše i dublje otkucaje srca…
Hajde da dišemo srcem,
Ivana